Uljanikovih 160 godina

U petak, 9. prosinca 2016. godine, Uljanik obilježava 160 godina svog postojanja i rada. Ovu značajnu obljetnicu ULJANIK Grupa, koja danas objedinjuje pulsko i riječko brodogradilište, dočekuje sa 21 brodom u knjizi narudžbi.
Priča o pulskom Uljaniku priča je o inovativnosti. Još za vrijeme Austro-ugarske monarhije u Puli su građene podmornice. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća pulski su se brodograditelji upustili u poduhvat svjetskih razmjera. Razvili su tehniku gradnje trupa iz dva dijela, čije su polovice potom spajali u moru, a rezultat toga bio je i tanker »Kanchenjunga«, najveći brod ikad izgrađen na hrvatskoj strani Jadrana. »Kanchenjunga«, kojeg je Uljanik isporučio 1975. godine, bio je dug 335 metara, širok 52 i visok 28 metara, a imao je nosivost od 277.120 tona. Danas, četrdeset godina poslije, Uljanik je jedno među svega par brodogradilišta u svijetu koje ima reference u gradnji vrlo složenih i skupih jaružara. Višegodišnja suradnja sa jednom od vodećih kompanija za podmorske građevinske radove, belgijskim Jan De Nulom, rezultirala je da se u Puli upravo gradi najjači jaružar na svijetu, sa instaliranom snagom od čak 40 megavata.

INDUSTRIJSKO SRCE GRADA

Brodogradilište Uljanik neraskidivo je vezan i dominira suvremenom povijesti Pule, kao i cijelog istarskog poluotoka. Prije nego što će planovi Austro-ugarske monarhije, potaknuti ambicijama privatnog kapitala, pretvoriti Pulu u glavnu ratnu luku Monarhije i značajno vojno-industrijsko središte, sredinom 19. stoljeća bio je to tek grad izmučen malarijom, sa svega tisuću duša i dvjestotinjak kuća. Deset godina nakon što je položen kamen temeljac za pomorski Arsenal, u Puli je već obitavalo 17.000 ljudi, a 1880. već blizu 30.000. Upravo nevjerojatno zvuči podatak da je početkom prošlog stoljeća Uljanik zapošljavao gotovo petnaest tisuća radnika. Taj je industrijski zamašnjak u rano doba industrijske civilizacije u svijetu omogućio Puli da se u to vrijeme svrsta među najrazvijenije gradove na Mediteranu.

NAVOZI NA OTOKU MASLINA

Uljanik je dobio ime po otočiću u pulskom zaljevu na kojem su nekad rasle masline. Jedno stablo još se i danas simbolično čuva u krugu brodogradilišta. Austrijska mornarica 1850. kupuje taj otočić, Scoglio Olivi, a već iste se godine počinje graditi skladište za brodsku opremu, prilazi za pristajanje brodova i uređaji za utovar i istovar robe. Pula je tako 1853. godine već praktički glavna ratna luka Monarhije. Car Franjo Josip I, u nazočnosti carice Elisabethe, 9. prosinca 1856. godine svečano je položio kamen temeljac pomorskog Arsenala i taj se datum vodi kao službeni početak K.K. Kriegs Marine See Arsenala i rođendan današnjeg Uljanika.

Prvi brod sa pulskog je navoza porinut dvije godine kasnije, 4. listopada 1858. Bio je to bojni brod »Kaiser«, drevni jedrenjak sa tri jarbola kojeg je, osim jedara, pogonio i parni stroj snage 800 konjskih snaga, uz pomoć kojih je mogao postići brzinu od 12,5 čvorova. Nakon bitke kod Visa 1866. godine, austrijskom je dvoru postalo jasno da dominaciju nad Jadranom može učvrstiti jedino jakom pomorskom flotom, pa se naredna tri desetljeća intenzivno grade brodovi što za sobom povlači i velika ulaganja u brodogradilište i Arsenal, oko kojeg se na kopnenom dijelu počinje graditi 1.795 metara dugi zid koji i danas okružuje brodogradilište.

IZ PULE ZAPLOVILA TRIDESET I JEDNA PODMORNICA

U pulskom Arsenalu 1907. godine položene su kobilice za izgradnju dviju podmornica po projektu američkog inženjera Simona Lakea. Njihova izgradnja trajala je dvije godine, a 1911. bile su u funkciji. Tijekom austro-ugarske vladavine u Puli su sastavljeno i dovršeno još 28 podmornica, koje su građene u Kielu, Bremenu i Budimpešti te potom u tri dijela vlakom transportirane u Pulu, a rekonstruirana je i jedna francuska podmornica koja je potopljena na ulazu u pulsku luku.

ULOŽILI PET, A PRODALI ZA 64 MILIJUNA LIRA

Početkom studenog 1918. godine talijanski ratni brodovi uplovljavaju u pulsku luku. U galopirajućoj gospodarskoj krizi radnici se masovno otpuštaju, a brodogradilište uglavnom radi popravke ratom oštećenih brodova. Predstavnici privatnog kapitala i politički oligarsi 1920. godine uspijevaju podijeliti pomorski Arsenal na brodogradilište, Cantiere Navale, kojeg osnivaju kao dioničko društvo sa ulagačkim kapitalom od 5 milijuna lira, dok poslovno neatraktivan prostor ostavljaju mornarici. Pulski Cantiere Navale postupno je smanjivao proizvodnju, pa je 1931. godine u brodogradilištu zaposleno svega 150 radnika. Za vrijeme 2. svjetskog rata u pulskom brodogradilištu popravljale su se talijanske i njemačke podmornice te manja ratna plovila. Početkom 1947. godine Cantiere Navale je zatvoren, ali radničke straže čuvaju brodogradilište. Po nalogu Vojne uprave za Istru i Primorje, brodogradilište se nakon dugih pregovora sa vlasnicima otkupljuje za 64 milijuna lira i ponovno otvara u ožujku 1947. Ujesen iduće godine anglo-američke trupe napuštaju Pulu, a na Otoku kreće velika obnova brodogradilišta, koje je prilično stradalo u savezničkim zračnim napadima. Sa obnovom brodogradilišta počinju popravci i remont domaće trgovačke i ratne flote, a potom i strani brodovi. Prvi brod dokovan u suhom doku 1947. godine bio je brod »Plitvice«.

ČETIRI GODINE RADA NA TITOVOM »GALEBU«

U brodogradilištu se zateklo nekoliko nedovršenih i potopljenih podmornica, koje su rekonstruirane za potrebe Ratne mornarice tadašnje države. U ožujku 1948. dotegljena u Pulu olupina minopolagača »Ramb III«, kojeg saveznički bombarderi potopili u riječkoj luci. Rekonstrukcija ovog broda, koji je postao kasnije svjetski poznat kao rezidencijalni brod Tita, bila je prilično zahtjevna jer se oskudijevalo s materijalom i rezervnim dijelovima, koji su se najčešće radili ručno, u radionicama Uljanika. Rad na ovom brodu bio je tako prva velika praktična škola u osposobljavanju vlastitog kadra. Čuveni »Galeb« Jugoslavenskoj je ratnoj mornarici predan 1952. godine kao školski brod.
Od 1952. do 1954. godine Uljanik gradi seriju od šest obalnih putničkih brodova kapaciteta 800 putnika za Jadroliniju. Već 1953. godine Uljanik već ima 2.513 radnika, a iste je godine sklopljen ugovor o kupnji licence za izradu dizelskih motora sa danskom tvrtkom Burmeister & Wain, čime Uljanik Strojogradnja postaje drugi proizvođač tih motora u svijetu po licenci B&W, kasnije MAN-a. Tri godine kasnije, u Strojogradnji je proizveden prvi sporohodni dizel motor, pri čemu je manje od trećine njegovih komponenti bilo iz uvoza. Razvijao je 4.800 konjskih snaga, a ugrađen je na brod »Uljanik«, veliki višenamjenski brod kojeg su Puljani ugovorili sa riječkom Jugolinijom i na kojem je prvi put istovremeno primijenjena tehnologija zakivanja i zavarivanja.

VELIKE SERIJE BRODOVA

Šezdesetih godina prošlog stoljeća u Uljaniku se zauzela poslovna politika da ide prema većim serijama brodova zbog racionalnosti gradnje. Osim sa tadašnjim SSSR-om, za kojeg su se tih godina gradili linijsko-teretni brodovi, začetak je to i velike suradnje Uljanika sa skandinavskim zemljama po pitanju brodova za prijevoz automobila i rasutih tereta. Za brazilskog brodara 1962. godine isporučen je putničko teretni brod »Anna Nery«. Bio je to dotad najveći brod te vrste izgrađen u zemlji na osnovi vlastitog projekta.
Kraj šezdesetih i početak sedamdesetih godina prošlog stoljeća pulske su navoze najvećim dijelom zaposleni gradnjom tankera.

ČETRNAEST ULJANIKOVIH »MAMUTA«

Bliskoistočni sukobi 1967. godine ponovno dovode do zatvaranja Sueskog kanala, pa se brodari počinju okretati prema velikim, mamut- brodovim kako bi čim više smanjili troškove prijevoza. U Uljaniku se upuštaju u izazov. Uvode u svijetu rijetko upotrebljavanu tehnologiju gradnje broda u dva dijela i njihovog spajanja u plutajućem stanju na moru. Na spojnom mjestu po čitavom bi se presjeku broda postavio tunel na oplatu s vanjske strane broda, iz njega isisala voda. Zavarivanje se izvodilo istovremeno po cijelom presjeku, iznutra i izvana i to noću kad su temperature mora i zraka bile približno jednake. Do 1977. godine izgrađeno je ukupno 14 takvih mamut-brodova.

Koncem sedamdesetih godina u Uljaniku kreću sa gradnjom brodova za prijevoz vagona za Kaspijsko more, a u toj su specifičnoj tržišnoj niši pulski brodograditelji prisutni i danas.
Pulske navoze osamdesetih obilježili su višenamjenski brodovi koji postaju zaštitni znak domaće brodogradnje, kao i produkt tankeri, na osnovi kojih su kasnije razvijeni »kemikalci« odnosno brodovi za prijevoz kemikalija. Početak je to i Uljanikovog upuštanja u off-shore segment, zajedno za splitskim, riječkim i brodogradilištem »Viktor Lenac«. Riječ je o prvoj Ininoj platformi »Labin«, za koju su Puljani izgradili trup. Danas, Uljanik grupa u svojoj knjizi narudžbi ima ugovorenu samopodiznu platformu sa 800-tonskom dizalicom za belgijsku tvrtku GeoSea.

Osamdesete su godine i velikih ulaganja, pa je u Vodnjanu izgrađena tvornica kontejnera i metalne opreme koja je i danas vrlo bitan »kamenčić« u sustavu Uljanik grupe, srušen je jedan navoz na otoku i na njegovoj poziciji niknula je hala za izradu sekcija, montirana je 150-tonska dizalica na drugi navoz, a nabavljena je plovna dizalica od 120 tona.

FLOTA CAR-CARRIERA

Ono po čemu je Uljanik, između ostalog, prepoznatljiv jesu brodovi za prijevoz automobila, kako po broju izgrađenih, tako i činjenici da je prvi isporučen još tamo daleke 1987. godine. Bio je to car-carrier za njemački Volkswagen, a mogao je prevoziti 3.500 automobila. Narednih godina i desetljeća u Puli je sagrađeno čak 26 takvih brodova, kapaciteta prijevoza između 4.500 do 7.000 automobila, a njih pet i danas je u knjizi narudžbi Uljanik grupe, i to za kompaniju Siem Car Carriers. Brodovi za prijevoz automobila velikim su dijelom plod suradnje Uljanika i Grimaldi grupe iz Napulja. Za ovog je talijanskog brodara u Uljaniku izgrađeno čak 19 brodova, jedanaest car-carriera i osam brodova za prijevoz kontejnera i automobila što ga definitivno svrstava u vrh najvažnijih klijenata Uljanika.

Prijelaz na devedesete godine Uljanik dočekuje iskorakom u još jednu novu nišu - brodovima za prijevoz rashlađenog tereta. No, ratni vihor u Hrvatskoj sve zaustavlja, zbog rizičnosti investiranja nema novih ugovora, pa se uglavnom završavaju serije ranije ugovorenih tankera za prijevoz kemikalija. Ipak, i u ratnim prilikama Uljanik je od 1991. do 1995. godine uspio isporučiti ukupno 14 brodova. Prijelomno je to razdoblje po mnogočemu jer se Uljanik tih ratnih godina restrukturira i postaje dioničko društvo, sa poslovanjem na sasvim novim, tržišnim osnovama. Koncem devedesetih godina kreće se u veliku tehnološku obnovu brodogradilišta - gradi se nova hala za rezanje sa svom potrebnom opremom i novim strojevima, uključujući i plazma rezačice i robotsku liniju za rezanje profila, željeznička pruga uvodi u skladište, montira nova panel linija..

MOĆNI BRODOVI ULJANIKA

Novo tisućljeće pulski brodograditelji »vraćaju« se ponovno svom okušanom proizvodu, car-carrierima, ali i sa iskorakom u niši brodova za prijevoz žive stoke. Talijanskom naručitelju 2002. godine isporučuje i brod za prijevoz žive stoke »Becrux«, najveći takav brod na svijetu izgrađen kao novogradnja. Uobičajeno je, naime, da se za tu namjenu preuređuju stari trgovački brodovi. »Becrux« je mogao prevoziti 14.000 goveda ili 75.000 ovaca na četiri zatvorene i pet otvorenih paluba, a na brodu su ugrađena i četiri uređaja za desalinizaciju morske vode kapaciteta od 600.000 litara na dan, uz automatizirani sustav ukrcaja i distribucije hrane za stoku od silosa do svakog tora horizontalnim i vertikalnim transporterima. O tom je brodu u eksploataciji snimljen i dokumentarni film u serijalu Discovery Channela »Mighty Ships«. Prije dvije godine Uljanik grupa sa Kuvajćanima je ugovorila dvije novogradnje za prijevoz žive stoke, koji će biti čak i nešto veći od spomenutom »Becruxa«.

Ipak, najveći iskorak u nišu iznimno složenih novogradnji Uljanik je napravio sa jaružarima. Za Jan De Nul u pulskom su brodogradilištu dosad izgrađena četiri »cutter suction dredger-a« za jaružanje morskog dna do 36 metara dubine, svaki instalirane snage 24 megavata te dva dredgera za usisavanje s morskog dna, kapacitetom od 14.000 kubičnih metara.

Uvijek osluškujući impulse i tome se nastojeći prilagoditi, pulski su brodograditelji prošle godine zašli i u svijet polarnih krstarenja koja na turističkom tržištu uzimaju sve više maha. Kao i više puta dosad, uljanikovci su odlučili uskočiti sa stilom, pa su sa australskom kompanijom Scenic ugovorili gradnju ekstra luksuznog broda za krstarenja polarnim područjima - jednim od najskupljih u povijesti domaće brodogradnje.