Szent Istvan

Povijest

Povijest brodogradilišta do 2. Svjetskog rata


Priča o našem Brodogradilištu započinje godine 1892., kad je njemačka brodogradilišna tvrtka Howaldts Werke iz Kiela podigla omanje brodogradilište na priobalnom predjelu zvanom Brgudi, nekoliko kilometara zapadno od ondašnje Rijeke, na kojem je već od ranije poslovao manji pogon za popravak drvenih brodova.

Krajem 1902. Howaldts Werke napušta taj pogon, koji potom ostaje neiskorišten do 1905. godine. Te godine objave gradske vlasti novi natječaj koji privuče pozornost budimpeštanskih industrijskih poduzetnika Danubius, Schönichen i Hartman. Na natječaju njihova ponuda pobijedi i oni sklapaju partnerstvo s ciljem obnove, proširenja i tehničkog osuvremenjivanja zadobivenog brodogradilišta. Po obavljenim potrebnim formalnostima, 1906. brodogradilište osvane pod imenom ˝DANUBIUS˝, te planirani radovi odmah bivaju započeti.

Kako je, pogodno po poduzetnike, austro - ugarska carska administracija izabrala upravo to brodogradilište za gradnju novih plovila za carsku ratnu mornaricu, novčana podrška ˝Danubius˝-u, upriličena putem vodećih bankarskih ustanova, bila je izdašna.

GODINA 1913.
Krstarica "HELGOLAND", 3.500 t istisnine, narudžba austro-ugarske carsko-kraljevske ratne mornarice.

GODINA 1916.
Bojni brod "SZENT ISZTVAN", 22.500 t istisnine, jedan od najvećih i najsuvremenije opremljenih bojnih brodova onog doba; narudžba austro-ugarske carsko-kraljevske ratne mornarice.

Ambicije "arhitekata" carske bojne sile na moru bijahu očigledno zamašne, budući da 1910. bivaju odobrene nove investicije za projekt daljnje modernizacije riječkog brodogradilišta kako bi ono postalo osposobljeno za ostvarivanje najsmjelijih izazova u području projekata bojnog brodovlja. Na poticaj bankarskih krugova koji su osiguravali investicijska sredstva, upriliči se udruživanje ˝Danubius˝-a sa budimpeštanskom ljevaoničko - strojarskom tvrtkom ˝GANZ & CO.˝. Poslovno i tehnički konsolidirana, ovako udružena tvrtka osvane 1911. pod proširenim imenom ˝GANZ & CO. DANUBIUS˝.

Predviđeni projekt modernizacije Brodogradilišta uspješno je okončan tijekom dvije daljnje godine i narudžbe za razne kategorije bojnih plovila, od podmornica do bojnih brodova, počeše puniti knjige narudžbi. Brodogradilište je stručno i marljivo prionulo poslu, a da ga je obavljalo s uspješnim ishodima ponajbolje svjedoči činjenica da je već do 1916. uspjelo izgraditi reputaciju jednog od najistaknutijih graditelja bojnih plovila u onodobnoj Europi.

Prvi svjetski rat donosi, nažalost, nepovoljne političke i gospodarske promjene. Slijedom sporazuma između sila pobjednica 1920. Rijeka pripadne Italiji. Brodogradilište biva preimenovano u ˝CANTIERI NAVALI DEL QUARNERO˝. Premda mu namjena i nadalje ostaje izgradnja bojnih plovila, zapostavljeno u okvirima razvojnih planova talijanske države, te zbog nametnute oštre konkurencije favoriziranih talijanskih brodogradilišta, riječko Brodogradilište zapada u novčane teškoće i stagnaciju. Proizvodno tehnički standardi ostali su ipak uglavnom održani, pa poneka od bojnih plovila iz tog razdoblja još uvijek bivaju svjetski zapažena.

Povijest brodogradilišta nakon 2. Svjetskog rata


Po kapitulaciji Italije (1943.), Rijeku okupira njemačka vojska. Brodogradilište pada pod vojnu upravu. Proizvodnja je gotovo zamrla, a o razvojnoj aktivnosti da ne govorimo. Stiže 1945., njemačka vojska se povlači. Neposredno pred odlazak, vojska uništava eksplozivom sve vitalne objekte, strojeve i uređaje Brodogradilišta. Nekad uzorno, napredno brodogradilište pruža tužan prizor gotovo posvemašnje opustošenosti.

Oslobođenje je Rijeka dočekala 3. svibnja 1945. Budući da je Brodogradilište bilo temeljito razoreno, a raspoloživi materijalni izvori krajnje skromni, obnova je pretpostavljala izuzetne napore. Na obnovi se radi danonoćno i 1948. Brodogradilište je u stanju započeti gradnju manjih plovnih objekata uz nastavak obnove. U spomen na dan oslobođenja Rijeke, te godine Brodogradilište poratni naziv ˝Kvarnersko brodogradilište˝ mijenja u ˝BRODOGRADILIŠTE 3.MAJ˝. Proizvodna orijentacija okreće se gradnji trgovačkih brodova i početkom pedesetih godina izlaze prvi prekooceanski brodovi za potrebe domaćih brodarskih poduzeća. Postupnim usvajanjem novih tehnologija raste produktivnost, a kakvoća izradbe sve je bolja.

GODINA 1956.

M/B "SILVRETTA", brod za opći teret, 10.500 t nosivosti; narudžba SUISSE ATLANTIQUE, (Švicarska), prva izvozna narudžba 3.MAJ-a.

GODINA 1958.

Razarač SPLIT, 2.195 t istisnine, narudžba Jugoslavenske ratne mornarice.

U 1956., Brodogradilište zaključuje svoj prvi izvozni ugovor, a 1961. otpočinje proizvodnja brodskih pogonskih dizel strojeva pod licencnim sporazumom s renomiranim švicarskim proizvođačem GEBR. SULZER, Wintherthur. Od tada Brodogradilište u svoje brodove ugrađuje pogonske strojeve vlastite proizvodnje.

Tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina Brodogradilište obogaćuje svoju ponudu novim tipovima brodova odgovarajući na nove zahtjeve tržišta. To ne ostaje bez odjeka i inozemnih narudžbi pristiže sve veći broj.

Građeni na temelju pomno razrađenih vlastitih projekata, znalački prilagođeni najprofinjenijim zahtjevima naručitelja, sigurni, pouzdani, te ekološki prihvatljivi, brodovi iz 3.MAJ-a ubiru svjetska priznanja i pohvale za dizajn, kakvoću izradbe i pouzdanost. Osamdesetih godina izvozni se uspjesi nastavljaju, a povremeno ima i domaćih narudžbi. Brodogradilište širi djelatnost usvajanjem novih proizvoda brodske opreme, te proizvodima diversifikacijskog programa slijedom projekata zamišljenih kasnijih sedamdesetih godina. Brodovi do kraja osamdesetih godina bijahu izvezeni u ukupno 24 zemlje svijeta. Ono što odlikuje 3.MAJ-ske brodove nije samo kvaliteta i pouzdanost, već određena posebitost i karakterističnost koja najčešće biva začeta u zamisli pojedinog broda. Odgovarajući izazovima novog vremena 3.MAJ-ski brodograditelji potvrdili su dosege brodograditelja DANUBIUS-a s kraja prethodnog stoljeća.

Dramatični politički događaji u sumrak bivše federativne Jugoslavije, ishod kojih prerasta u brutalnu agresiju na Hrvatsku (1991.-1996.), pored strahota i nezapamćenih pustošenja, zadaše težak udarac hrvatskom gospodarstvu, neumitno i brodogradilištima, koja su srećom, izbjegla izravnom fizičkom razaranju. U novorođenoj, nezavisnoj domovini, u okvirima svekolikih nastojanja za uspostavom novog gospodarskog ustroja, značaj brodogradnje i njene komparativne prednosti vrijednovani su i podržani u pravoj mjeri uz nazočno uzdanje da za hrvatsku brodogradnju vrijeme istinskog potvrđivanja i najzamašnijih uspjeha u svjetskim razmjerima tek nadolazi.

Nakon prebrođenih vrtloga ratnih teškoća, brodograditelji 3.MAJ-a sustižu novine u svojoj grani brzim koracima, ne zapuštajući svoja tradicionalana umijeća, odlučni u namjeri da ponude svoje odgovore na najzahtjevnije izazove suvremenog tržišta.